Ako je američki san sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio na aparatima za preživljavanje, onda “Cutter’s Way” (1981.) češko-američkog redatelja Ivana Passera služi kao njegova autopsija obasjana užeglim suncem Santa Barbare. Priča započinje u vlažnoj sjeni jedne noći kada Richard Bone (Jeff Bridges), cinični lokalni žigolo i jedriličar, slučajno svjedoči rješavanju tijela mlade cheerleadersice u ulični kontejner. Posumnja da iza ubojstva stoji lokalni naftni tajkun J.J. Cord što jako naloži Boneovog najboljeg prijatelja Alexa Cuttera, fizički i psihički unakaženog veterana Vijetnamskog rata. Ležerni ljetni triler dobiva neo-noirovski zaplet pa brzo mutira u paranoidnu, klaustrofobičnu opsesiju. Ovo nije film o rješavanju misterija, već ogorčeni, donkihotovski juriš na vjetrenjače moći, u kojem je potraga za ubojicom tek očajnički paravan za seciranje duboke društvene apatije i neizlječivih trauma koje su ostale nakon rata.
Svu težinu, gnjev i tragičnu poeziju ovog filma na svojim leđima nosi nevjerojatni John Heard (“Chilly Scenes of Winter” (1979.)), koji pruža jednu od najintenzivnijih, najsirovijih i najbesprijekornijih glumačkih kreacija u povijesti kinematografije. Njegov Alex Cutter je ranjena zvijer bez oka, ruke i noge, hodajući vulkan sarkazma i alkohola koji u svakom kadru prijeti eksplozijom, stvarajući ulogu koja je trebala definirati čitavu jednu eru američkog filma. Njegovom manijakalnom sjaju savršen su kontrapunkt suptilni i pasivni Jeff Bridges (“Thunderbolt and Lightfoot” (1974.)) kao moralno kompromitirani Bone, te sjajna Lisa Eichhorn (“Yanks” (1979.)) u ulozi Cutterove supruge Mo, koja se polako utapa u alkoholu i tuzi svakodnevice. Ova trojka stvara toliko opipljivu i autodestruktivnu kemiju da žanrovski okvir detektivskog trilera posve nestaje pred dubokom tragedijom njihovih suodnosa.
Tragična sudbina samog filma gotovo savršeno zrcali njegovu mračnu i beskompromisnu naraciju. Studio United Artists u to je vrijeme prolazio kroz povijesni kolaps zbog financijske katastrofe filma “Heaven’s Gate” (1980.), pa su “Cutter’s Way” (prvotno distribuiran pod naslovom “Cutter and Bone”) nakon mlakog starta jednostavno odlučili tiho pokopati i povući iz kina. Tek kada su vodeći kritičari podigli glas i prepoznali o kakvom se remek-djelu radi, film je ponovno lansiran pod novim imenom, no šteta je već bila učinjena, osudivši ga na status vječnog, skrivenog dragulja za probrane filmofile. Svakako je Cutter nepravedno izostao s liste najboljih likova s povezom preko oka u “Žutom titlu”!
Danas ovaj gorki neo-noir stoji kao ultimativni spomenik paranoidnog kina s početka osamdesetih – proročanski komad celuloida koji odbija ponuditi jeftinu katarzu i ostavlja nas s jezivom istinom da pravi monstrumi rijetko nose maske, dok oni koji ih pokušavaju razotkriti najčešće sami bivaju progutani mrakom.
