“Munchausen” (2013) redatelja Arija Astera, nudi duboku i slojevitu refleksiju o ljudskoj prirodi, osobnim demonima i konceptima onog što stvarnost jest. Asterov, danas prepoznatljiv filmski rukopis, naslućuje se u ovom kratkišu snimljenom pred više od desetljeća.
Radnju filma “Munchausen” postavio je u suptilno distopijsko okruženje koje kao da je producirao Pixarov tim s mrvu pomoći Tim Burtona koji je uskočio da još malo pomakne idilu. Protagonistica je kućanica, odlična Bonnie Bedelia, koja se sve teže nosi s vlastitim unutarnjim sukobima koji prerastaju u katarzu disfunkcionalne obitelji.
Aster majstorski koristi elemente vizualne simbolike i tonalnih kontrasta kako bi stvorio uznemirujuću atmosferu. Hrabro je odabrao nijemu formu čime uz Pixarovski setap intrigira svojim slojevitim značenjima. Asterovski mudro, kroz svjetlosno-senzorne efekte, film potiče gledatelje da razmišljaju o granicama između stvarnosti i iluzije, postavljajući pitanja o prirodi percepcije i istine. Sličan dojam je ostavio anti-sitkom “Rabbits” Davida Lyncha, iako je Aster znatno umjereniji i balansiraniji.
Baron Munchausen je povijesni simbol pretjerivanja, fantastičnih priča i maštovitosti te inspiracija za likove koji su skloni izmišljanju pa otud i inspiracija Asteru da u kratkoj formi demonstrira svoj pogled na film. Danas je poznat kao redatelj koji dijeli publiku i izaziva reakciju jer preuzima rizik i istražuje teme koje su duboko ukorijenjene u ljudskoj psihi. “Munchausen” je izuzetan, ne samo kao kratko, ali vrijedno filmsko iskustvo, već je i prava mala introspektivna avantura te pogled u retrovizor na početke rada jednog filmskog velikana.
odličan, kao i gospođa McClane…preporuka je i the strange thing about the Johnsons, kojeg ipak treba gledati na vlasititu odgovornost 🙂
Nisam ni Johnsone, a niti Beaua gledao, sve nešto bi, ali ne bi usput, nego bih mu se baš posvetio.