Priče su isprepletene.
- 16. stoljeće u Španjolskoj, Konkvistador Tomas traži legendarnu Fontanu mladosti kako bi spasio svoju princezu Isabel.
- Sadašnjost u kojoj znanstvenik Tom Creo očajnički pokušava pronaći lijek za rak koji ubija njegovu voljenu suprugu Izzy.
- 26. stoljeće kad putnik kroz svemir, Tommy, putuje unutar mjehurića s umirućom zvijezdom i drvetom života, pokušava shvatiti misterij smrti.
Film koji istražuje prolaznosti života i postavlja pitanje svakom gledatelju. Je li moguće zaustaviti smrt? Tako sam bar ja shvatio. Postavlja pitanje, ali ne daje odgovor nego pušta gledatelja da sam zaključi. Poigrava se s gledateljem na jedan jako zabavan način. Darren Aronofsky je ovo napisao jako dobro, i sadržajno bogato. Baš onako kako je on želio. I neka je. Napisati priču s toliko značenja odjednom nije lako. Jedna velika priča koja se događa u raznim vremenima.

Darren Aronofsky je u to doba odbio režirati “Povratak Supermana” jer ne bi imalo nikakvog smisla ga on to režira. Svaka čast Supermanu, ali to bi bio samo još jedan film o čovjeku s plaštem. Ne sumnjam da bi bio odlično režiran, ali Aronofsky bi tad bio samo jedan redatelj koji režira blockbustere koji bi samo izgledali veliko. Ne bi imao raširene ruke kao što sad ima. Odbio je velik blockbuster da bi režirao nešto svoje, nešto puno simbolike. Kao knjiga, svaka scena nam nešto govori. Ima magnet u sebi da gledatelja privuče i zadrži ga do samog kraja. I može se stvarno čitati kako god tko želi.
- Ako se držimo samo sadašnjosti, onda je sve što se događa u prošlosti samo dio knjige koju piše Tomova žena Izzy koja je bolesna i zbog koje on traži lijek. Takvim gledanjem bi se moglo doći i do zaključka da su događaji u budućnosti samo Tomov način da se nosi s tugom.
- Ako ćemo gledati sve tri priče onda bismo ipak mogli zaključiti da je glavni lik jedno stablo koje nudi besmrtnost svakom.
- I naravno, film možemo gledati i kao nešto što nam govori kako je ljubav vječna.
- A ima i ono da svi nakon smrti postajemo drvo.
Ja sam ga vidio na samo četiri načina, ali postoji još milion načina na koje se može , i svakom gledatelju ponudi nešto drugačije. To je čar ovoga, moguće da neću svaki put vidjeti istu stvar kad ga budem gledao. Ima tako puno detalja da nije moguće sve vidjeti odjednom. Sigurno ću ga uskoro opet ponovit. Odlično režiran, ne bih ja tu ništa dirao. Još jedan dokaz da Aronofsky zna šta i kako se radi. Nelinearan, kako je očekivano, pa će nekima biti malo teže sve upratiti. Nije neki lagan film, ali meni je bio jedan od onih koji opuštaju čovjeka. I volim misliti da sam shvatio zadnju scenu, ali neću je opisivati kao nijedan dio filma dosad. Nisam tu da prepričam onima koji nisu gledali, jer nisam ni ja prije gledanja znao ništa o filmu. Jedan jako tužan, a istovremeno sretan film. Ne znam kako bih još ovo opisao, a da ima smisla. Ovo je možda jedini način da to napravim kako valja.

U sve tri priče je glavni lik Hugh Jackman. Sve ih odigrao više nego odlično, vidi se trud. No, ajmo gledati samo kao ljubavnu priču, jer mi je o glumi lakše pisati kroz tu drugu priču. Vidimo i osjetimo kako je Tom kojeg glumi Hugh Jackman slomljen zbog smrti svoje voljene žene Izzy koju glumi Rachel Weisz. Oni imaju savršenu kemiju i bila bi šteta da nisam vidio kako zajedno glume. Rachel Weisz također tu ima više uloga. Na neki način se pojavljuje u sve tri priče. U jednoj je princeza Isabel, u drugoj Izzy, a u trećoj je vizija.
Matthew Libatique je napravio fotografiju ovog filma. Vizualno je predivan, čovjek se stvarno potrudio.




