Dugoočekivani žanrovski spektakl Na Hong-jina, “Dobrodošli u Hope” (2026.), u svojoj prvoj polovici funkcionira kao fascinantan i tenzijom nabijen susret kozmičkog horora i ruralnog trilera. Gledajući zabačeni lučki gradić bačen pred kandže neuhvatljive, nepoznate prijetnje, nemoguće je ne povući paralele s Bong Joon-hoovim “The Host” (2006.) jer oba filma koriste pojavu čudovišta kao katalizator koji razotkriva duboko ukorijenjenu društvenu paranoju, nemoć provincijskih organa reda i paniku pred vanjskim drugim i drugačijim. Taj uvodni sat, u kojem se nepoznato biće tek nazire kroz tragove masakra i klaustrofobičnu atmosferu, demonstrira redateljev prepoznatljivi majstorski rad s prostorom, zvukom i zlokobnim iščekivanjem i predstavlja zlatni standard akcijske kinetike.
Međutim, ondje gdje je Bong u “The Host” uspio zadržati čvrsto emotivno sidro u disfunkcionalnoj obitelji i elegantno balansirati oštru političku satiru s intimnom tragedijom, “Hope”, uz jako dobar domaći glumački ansambl (Hwang Jung-min i Hoyeon su za svaku pohvalu), u drugom, šumskom činu poklekne pod teretom vlastitih globalnih ambicija. Prelazak iz atmosferične, taktilne studije straha u preglomazan, internacionalni akcijski creature feature ostavlja dojam težeg promašaja. Uvođenje zapadnih glumačkih imena (Michael Fassbender i Alicia Vikander) te gomilanje CGI tour de forcea narušavaju do tada pažljivo građenu prizemljenost i sirovost filma. Za razliku od nemani iz “The Host”, koja je imala jasnu metaforičku i narativnu svrhu u svakom kadru, prijetnja u “Hopeu” u jedva dočekanom finalu biva ugušena mitološkom vanzemaljskom naracijom, kinetičkim kaosom i pretjeranom prikazivanjem drugog i drugačijeg, ostavljajući, uz prostor za nastavak, dojam da je Na nepotrebno žrtvovao svoj unikatni autorski nihilizam nauštrb holivudskih konvencija. Film je, kao najskuplji južnokorejski film s budžetom od 46 milijuna dolara i uz jako dobar hype, u Neonovoj distribuciji internacionalno zaradio oko 50 milijuna što pokazuje da je titranje u smjeru konvencija na koncu lukrativan put, barem prema vraćanju uloženog, ali dugoročno, mislim da će “Hope” u nastavcima žešće flopnuti. Hype se ispraznio i kad se radnja preseli u šumu počneš jedva čekati da to sve čim prije završi, a kraj se ne nazire. Mene apsolutno ne zanima kud ova saga kreće u nastavcima i što se dalje događa u tom malom ribarskom južnokorejskom gradiću i na nebu iznad njega.
“Hope” je fascinantan, produkcijski raskošan, ali duboko podijeljen hibrid koji pruža povremene bljeskove redateljske genijalnosti, izvanrednog spontanog humora i oštrog riječnika u dijalozima, no ostaje daleko od zaokruženosti “The Wailinga” ili subverzivne koherencije “The Host”. Teško je oteti se dojmu da je u pokušaju stvaranja univerzalnog, kozmičkog mita, film izgubio onu specifičnu korejsku melodramatsku i satiričnu oštrinu koja je njihove žanrovske reinvencije nekad činila superiornima zapadnim pandanima. Ukratko, riječ je o filmu kojeg vrijedi pogledati zbog ambicije i tehničke kinetike, ali je prerastao u prerazvučenu i preambicioznu žvaku koja prečesto zamjenjuje autorsku viziju sa senzornim zamorom.
ocjena: 6/10
⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️⭐️☆☆☆☆
