Na početku 2000-ih, Eli Roth je bio jedna od ključnih figura horor renesanse, proslavivši se niskobudžetnim hitovima “Cabin Fever” i “Hostel” koji su vratili beskompromisnu, sirovu brutalnost na velika platna. Kao predvodnik takozvane Splat Pack generacije filmaša, Roth je popularizirao i definirao podžanr torture porna, uspješno kanalizirajući društvene tjeskobe post-9/11 ere kroz šokantne i opipljive praktične efekte. Uživajući veliku podršku Quentina Tarantina, njegov rani rad bio je iznimno važan jer se drsko suprotstavio dotadašnjem trendu sterilnih, ublaženih tinejdžerskih slashera i vratio horor žanru njegovu izvornu, uznemirujuću oštricu. A danas…
U kolektivnoj svijesti filmofila, sukob između autorske vizije i studijskog pragmatizma odavno je uzdignut na razinu antičke tragedije. Povijest kinematografije prepuna je primjera u kojima su producenti, naoružani tablicama profitabilnosti i rezultatima testnih projekcija, bezdušno kasapili remek-djela u nastajanju. Ta romantičarska dogma o neshvaćenom geniju i bezdušnom korporativnom Golijatu izuzetno je zavodljiva jer nam nudi jednostavnog krivca za svaki neuspjeh; ona pretvara umjetnički kompromis u mučeništvo, a kreativni poraz u moralnu pobjedu redatelja koji je, navodno, pao pod mačem nemilosrdnog kapitala.
No, kada se ta ista mitologija primijeni na kolaps znanstveno-fantastičnog spektakla/adaptacije popularne igre “Borderlands”, njezin sjaj brzo blijedi pred trijeznim činjenicama. Eli Roth, redatelj čiji je dotadašnji uspješni opus uglavnom definiran srednjobudžetnim hororom i eksplicitnim nasiljem, našao se na čelu kolosalne mašinerije vrijedne 145 milijuna dolara – formata kojem, po svemu sudeći, nikada nije bio dorastao. Rothovo naknadno upiranje prstom u Lionsgate, opravdano studijskim zahtjevom za blažim rejtingom (PG-13) i oduzimanjem prava na finalnu montažu, zvuči manje kao krik obespravljenog umjetnika, a više kao proračunata dimna zavjesa. Suočen s povijesnim financijskim i kritičkim potopom, za njega je daleko ugodnije ogrnuti se plaštom neshvaćenog vizionara nego priznati da su kompleksna produkcija, opsežna nadosnimavanja i autorski kaos naprosto nadvladali njegove redateljske kapacitete.
Tvrdnja da bi eksplicitnije nasilje ili R-rejting spasili “Borderlands” graniči s apsurdom, jer niti jedna količina krvi i vulgarnosti ne može reanimirati film koji je u samoj srži beživotan. Temeljni problemi ovog projekta – drvena glumačka ostvarenja, humor koji uporno promašuje metu, sterilna scenografija i narativna dijareja od koje je čak i koscenarist Craig Mazin pobjegao skrivajući se iza pseudonima – nisu nusproizvod studijskog prekrajanja, već simptom kreativne nemoći na samom izvoru. Rothova nesposobnost da udahne dušu preambicioznom svijetu franšize razotkriva surovu istinu: ponekad studijski “loši momci” nisu ti koji su uništili viziju, već su tek neuspješno pokušavali zakrpati brodolom projekta čiji kormilar jednostavno nije znao upravljati na nemirnom moru visokobudžetnog Hollywooda.
Učestalo laganje i naknadno retuširanje činjenica u slučaju filma “Ice Cream Man” razotkrivaju Elija Rotha kao autora koji bezobzirno instrumentalizira povjerenje vlastite publike. Roth je isprva agresivno tvrdio da u njegovom novom strastvenom projektu nema ni trunke generativne umjetne inteligencije, očito želeći profitirati na snažnom anti-AI sentimentu koji trenutno vlada među filmofilima i kreativcima. No, čim su obožavatelji u najavi uočili prepoznatljivu, neprirodno zaglađenu teksturu karakterističnu za AI generirane slike, Roth je bio prisiljen na sramotno uzmicanje. Njegovo nemušto opravdanje “krivo sam se izrazio” i tvrdnja da je tehnologija korištena tek u “minornom dijelu nekoliko scena” zvuče tragikomično; to nije bila slučajna pogreška, već svjesna laž koja je trebala zamaskirati činjenicu da je na projektu od 7 milijuna dolara ponovno pokušao skratiti kreativni proces i proći što jeftinije.
Ono što se danas događa s Elijem Rothom klasična je kriza autorskog identiteta i profesionalnog očaja. Razapet između kolosalnog debakla “Borderlandsa”, koji je studiju Lionsgate nanio gubitak od 115 milijuna dolara, i katastrofalnih prvih recenzija za “Ice Cream Man” (koji drži tek 29% na Rotten Tomatoesu), Roth proživljava kreativnu spiralu smrti. Redatelj koji je proveo više od dvadeset godina pokušavajući progurati ovaj film, umjesto iskrenog, sirovog povratka svojim nezavisnim horor korijenima, isporučio je estetski kompromitiran rad. Njegova spremnost da javno laže o korištenju AI-ja, a zatim to naknadno ublažava floskulama o “spajanju tehnologije i kreativnosti”, pokazuje autora koji je u očajničkom pokušaju spašavanja vlastite karijere izgubio ne samo dodir s publikom, već i ono malo preostalog umjetničkog integriteta.
