O kazetama
Otvorim kutiju, stavim kazetu i uživam. Kao što je normalno, prvo ide A strana. Čujem lagan zvuk trake koji daje neku posebnu toplinu. Za mene koji osjetim uvik svaku pismu, to je pun pogodak. Ne znam za vas, ali ja otkad sam se rodio imam neku muziku. Sada je ovo, a kad sam bio mali nešto drugo.
Lipo, lipše, najlipše je za mene kad slušam neke stvari na ovaj način, dok mi je za neke druge svejedno. Valjda je to tako kad imaš više opcija i svaku voliš koristit na svoj način. Kao što se može pročitat u ovom tekstu, ne odbacujem tehnologiju, ali imam razlog za kazete. Dok ovo pišem, slušam nešto na jutjubu, ali ne ovaj album o kojem ću pisat. Njega ostavljam za kazetu koju mogu ubacit i posvetit se samo slušanju, a ne nečem drugom. Drago mi je što sam sebi uplatio jutjub mjuzik, ali red slušanja se ipak mora znat.
Starijima se događalo više, ali i meni se uspjelo desit nekoliko puta. Traka bi se znala zgužvati u radiju ili izvući. Vratilo bi se olovkom kad se izvuče, ali itekako je znalo ići na živce. Bar nije bilo ovako sterilno i usputno slušanje muzike.
O albumu “Ararita“ Dragana Lukića Lukyja
A strana:
Prva pisma je “Ti si more” koja polagano miluje dušu svojom melodijom. Kao potez krpe po gramofonskoj ploči, pazi da je ne ošteti. Nije agresivna prema slušatelju niti će mu ikad dosadit. Prava pjesma koja nas dok sjedimo na svom kauču odvede na ugodnu plovidbu morem. Klapa Iskon joj daje posebnu notu. Oni nisu u prvom planu, ali su itekako prisutni. Samo pojačava dojam. Kompletan doživljaj i na iljade slika u glavi. Kad završi, slušatelj traži još. Kao nekakav ukusan kolač kojeg možemo neprestano konzumirati, a da nam ne šteti.
Pod brojem dva se nalazi “Mislit na sebe” koja je prava filozofija čiste ljubavi. U njoj se Luky pita “Sebe dilit, ol to more kogod?” i govori nam da je u ljubavi moguće samo dat cilog sebe. Nije samo lipo nego zna bit i ružno, ali ne možemo se dat polovično, volit polovično. Ako nešto radimo na pola, nije nešto u redu, negdi zapinjemo, jedan dio naše trake mota, a tad ni olovka ne pomogne.
“Nigdi mira niman” nas svojim zaraznim ritmom poziva ovom predivnom albumu. Dokaz da remekdjelo može bit zabavno široj publici. Naravno, opet je tema ljubav s dobrom filozofijom, ali nekim ritmom koji bi moga bit prigodan za širu javnost. Dovoljan poziv da ljudi poslušaju kako zvuči prava umjetnost koja ne viče da je umjetnost.
Nakon nje se nalazi “Provaj” koja ujedinjuje dva meštra. S jedne strane Luky kao odličan kantautor, a s druge strane Oliver Dragojević koji je vrhunski pjevač. On sudjeluje na toj pjesmi, ali sebe stavlja u sjenu. Ne nameće se, ali znamo da je tu. Uvažavanje novih talenata je nešto što je krasilo Olivera uz, naravno, predivan vokal. Zbog svega što sam nabroja je jasno da ne može bit promašaj.
Kao šećer na kraju ove strane nam dolazi “Uzaludan trud” koja govori o čistoj i obostranoj ljubavi nalik na bajku. Autor daje doznanja da je pobić od njega uzaludan trud, jer mu je jasno da s obe strane postoji želja duboka. Ta želja ih vuče da ostanu zajedno u svojoj bajci. Slušatelju se čini da gleda film dok ovo sluša.
B strana
Nastavljam sa šestom pjesmom na albumu, a prvom na ovoj strani. “Svitlo u tebi” nam poručuje da niko ne može ugasit svitlo u osobi koja svitli. Ona svitli uvik, a pogotovo jer smo je mi svojom ljubavlju užgali. Moramo dokazat da smo posebni, vrijedni te osobe. Dakle, ovo je još jedna koja govori o čistoj ljubavi koja se ne može glumit. Ili postoji, ili ne. Nema između.
Predivan instrumental “Ararita” dokazuje njegovu virtuoznost na gitari koja sad posebno dolazi do izražaja na ovoj skladbi. Ne znam tko od muzičara u 21. stoljeću ovo može. Kompletan umjetnik koji se ne da nekakvim trendovima radi novca. Vidi se da uživa u tom što radi.
Za kraj je “Prije sna” remekdjelo koje djeluje kao meditacija. Spoj rići i muzike koja ima savršeno značenje i poruku. Ljubav bez patetike koja često bude nepotribna. Prava uglazbljena poezija.
I ponovljena “Ti si more”. Ovog puta bez klape i malo sporija, ali osjećaj je isti. Slike su iste.
