Svima koji ozbiljnije prate film vjerovatno je dobro poznat genijalni švedski režiser. Mnogima je inspiracija, ali većinom neuspješno. Unikat je nemoguće kopirat. Nije lagan ni za objasnit o čemu se radi u njegovom filmu. Pokušat mogu, ali ne znam koliko ću uspit. Putujuće kazalište dr. Alberta Emanuela Voglera, nijemog mađioničara, i njegove u muškarca preodjevene supruge Mande 1846. godine stiže u Stockholm. Nakon što konzul Egerman i njegov prijatelj dr. Vergérus vođeni racionalnim razlozima glumačku družinu dr. Voglera optuže zbog prijevara i bavljenja magijom, šef policije Starbeck po konzulovu nalogu uhiti čitavu skupinu, želeći ustanoviti o čemu je riječ. Naravno, mali opis od nekoliko rečenica nije dovoljan poziv za gledanje, ali bolje išta nego ništa.
Čudni likovi i atmosfera su ono što krasi ovo djelo koje je obavezna lektira svakog filmofila. Režijsko umijeće Ingmara Bergmana je nepotrebno dodatno naglašavat. Dovoljno je samo pogledat njegovu kinematografiju. Jedini mučitelj kojem ćete bit zahvalni. Ništa u shvaćanju njegovih filmova nije ni točno ni krivo. Jedna scena se može ćitat na milijun načina i ostaje duboko u glavi nakon samo jednog gledanja. Majstor scene koji nema snimljen nijedan loš film. Ima neki čvrst selotejp koji ne spada s gledatelja nikako. Ovde je crno-bijela fotografija savršeno funkcionalna. Pridonosi svemu onom što film želi postić svojim postojanjem. Nisam čitao puno recenzija na ovo, ali ova neće bit duga, jer ne želim bespotrebno hvalit nešto što su (vjerovatno) drugi već bezbroj puta nahvalili. Samo sam ga, eto, tio spomenit. I još da napomenem, film je pun ozbiljne magije. Jako dobar dokaz da nekad satira bolje obavi psihološku studiju ljudske prirode.
