Todd Garner, producent filma “Mortal Kombat 2”, našao se u onoj klasičnoj, gotovo komičnoj fazi poricanja u kojoj filmaši zaboravljaju da su kritičari, koliko god nam ponekad išli na živce svojim elitizmom, neizbježan nusproizvod igranja u pješčaniku zvanom Hollywood. Dok brojke na blagajnama plešu u ritmu uspjeha (80 milijuna dolara u prvom tjednu prikazivanja), a fanovi franšize zadovoljno grickaju kokice uz prizor Kanoovog laserskog oka, Garner je odlučio pokrenuti križarski rat protiv recenzenata, pitajući se naglas zašto uopće dopuštamo ljudima koji ne poznaju svetost Mortal Kombat lore-a da komentiraju vizualno ludilo koji on naziva umjetnošću. Njegov je bijes gotovo dirljiv – čovjek iskreno vjeruje da bi za recenziranje filma o borcima koji čupaju kralježnice u nadrealnim arenama čovjek trebao posjedovati doktorat iz mitologije “Mortal Kombata” i možda barem pet tisuća sati provedenih na arkadnim mašinama, a ne samo oči i pristojan vokabular.
Naravno, Garnerov vapaj za ljubavlju prema žanru zvuči kao eho svakog producenta koji želi pojesti tortu, ali je i sačuvati; želi legitimitet koji dolazi s mainstream distribucijom, ali želi biti pošteđen njenih intelektualnih posljedica. Umjesto da uživa u komercijalnom trijumfu i činjenici da je njegova franšiza preživjela sudar s realnošću filmske industrije, Garner se upustio u sukob zaboravljajući zlatno pravilo industrije: ako film donosi novac, kritike su ionako samo buka u pozadini koju nitko ne čuje od glasnog zveckanja blagajne.
S druge strane, nije teško razumjeti Garnerovu frustraciju kada se suoči s kritičarima čije je neznanje o materiji koju recenziraju postalo gotovo pa zaštitni znak moderne filmske žurnalistike. Danas često svjedočimo apsurdnoj situaciji u kojoj se filmovi bazirani na desetljećima etabliranim franšizama predaju u ruke recenzentima koji na njih gledaju kao na neugodan zaostatak iz djetinjstva, nesposobni prepoznati razliku između kreativne slobode i brutalnog ignoriranja izvornog materijala. Kada “kritičar” napadne film zbog elemenata koji su srž njegova identiteta – poput laserskog oka u “Mortal Kombatu” – to više nije intelektualna analiza ili artikulirana kritika, već čisti dokaz profesionalne lijenosti i potpunog odsustva konteksta. U toj utrci za klikovima i pretencioznim frazama, kritika je izgubila onu osnovnu znatiželju koja bi trebala biti temelj poziva, pretvorivši se u skupinu nezadovoljnika koji sude o knjizi po naslovnici, dok istovremeno duboko preziru činjenicu da knjiga uopće postoji.
