Igor Šeregi je došao s Peščenice, samoprozvane republike običnih, malih i potlačenih ljudi u kojoj je stolovao kralj noćnih mora Malnar, gdje je asfalt tvrd, a beton vječan i takav prostor ne prašta iluzije. Mama Šeregi je radila na carini, a otac mađarskih korijena je za kruh zarađivao u poljoapoteci; to su “obični” ljudi koji znaju što znači granica i što znači zemlja. Mali Šeregi je, kad s ocem nije gledao westerne i Kurosawu, pekao burgere u Meki-Diju i prodavao smrznute Family frost šećere iz kamioneta, a to su ozbiljni poslovi ako želiš naučiti kako ljudi zapravo dišu. Kad je takav lik, em s Pešče, em pod jakim utjecajem hrvatskog hip-hopa, ušetao na Akademiju — taj hermetični hram ozbiljnosti gdje je komedija psovka, a žanr smrtni grijeh — zrak je postao električan. Jedan mu je profesor s viškom cinizma već na prvoj godini postavio zasjedu: “Ti si onaj duhoviti… Što ćeš snimati kad se prestaneš smijati?” Šeregi mu je uzvratio, bez oklijevanja: “Hah, pa bit ću profesor na Akademiji!”. Bio je to čist, brutalan nokaut usred bijela dana. Baš kakav su njemu bile i odbijenice Sarajevo Film Festivalske škole za mlade talente, godinu za godinom, sredinom dvijetisućitih. No kako to obično bude, našlo se tu i saveznika i mentora (kao uzora spominje Vinka Brešana) koji su mu puhali u leđa i podržavali njegovu viziju. I u tom periodu sam imao prilike popiti piće s njim, tad smo razvijali tinejdžersku TV seriju za Antitalent i Šeregi je bio njihov prijedlog za redatelja. Na žalost, projekt se nije realizirao, a Šeregi je ostavio dojam kul lika, pasioniranog kolekcionara tenisica (baš kao Turtle iz tada popularne serije “Entourage”) i nagledanog i naslušanog filmofila koji me iznenadio praćenjem suvremenog i žanrovskog, pogotovo novog azijskog filma.
Vlak zvan “Svadba”: Između desne pjene, lijevog elitizma i naroda koji samo želi disati
Danas, dvadesetak godina i nekoliko autorskih filmova i serija kasnije, Šeregi promovira film kojemu je i scenarist i redatelj – “Svadba” koji tutnji regijom kao pomahnitali teretni vlak natovaren ogromnom količinom hypea, koji umjesto da splasne, sam sebe hrani i raste. Avantura je krenula preko Lijepe naše potkove, kroz Bosnu i Srbiju, sve do dijasporskih gnijezda u Njemačkoj i Švicarskoj, a Kanadu i Australiju će nešto kasnije progutati za doručak. O kritici sam već pisao kad sam postavio prvi foršpan. Birokrati i dežurni kritičari na desnom spektru, pjene se o “sisanju HAVC-ovog budžeta” i jahanju na valu socijalističke nostalgije, dok mu lijevi elitisti jako zamjeraju priprostost i masovnost jer masa nema ukusa i njena je jedina uloga da radi i opslužuje visoko estetiziranu i kulturnu boemsku buržoaziju. Bez obzira na prošlost, politiku i podjele, možda je masi samo dopizdila korupcija i domoljubne i crveno-zelene politike, kao i medijsko lešinarenje i razdiranje društva pa možda samo žele devedeset minuta sebe, golih i bosih na velikom platnu, uz smijeh i zabavu, umjesto kulturnog uzdizanja vađenjem zastave iz pičke.
Imamo blockbuster, filmski pandan best-selleru, termin skovan nakon Spielbergovih “Ralja” – film koji već prije premijere jako bombardira marketingom, dok mu se distribucija i premijere odvijaju paralelno na više teritorija, lomi paradigme i financijskim rezultatima, kao i društvenim utjecajem, postavlja nove standarde (popularne) kulture. Blockbusterska istina filma “Svadba” govori sama za sebe: ovaj će film u proračun vratiti barem jednako koliko je iz njega izvukao. Piše se da HAVC sudjeluje s 25 posto u financijskoj konstrukciji pa je četvrtina ostvarene dobiti njihova. Ali “Svadba” nije samo posao i zabava, showbusiness as usual, to je nacionalna terapija. Ljudi su ponovno ušli u kina i to je dobro. Nadam se da će se i vraćati jer dolazi “Svadba 2” vjerovatno još slobodnija, s većim budžetom, manje administracije (znači brža u realizaciji) i još luđa. Sigurno će i Bosna biti zastupljenija u nastavku, jer ne možeš snimati regionalni humoristični film ako u njega ne upucaš čisti, nepatvoreni bosanski duh. Jebeš jugo-film koji Bosnu nema!
Dugme, Bjelogrlić i hladan tuš
Uz dvojku, Šeregi sprema i nešto golemo, nešto što miriše na povijest. Biopic o “Bijelom Dugmetu”. Uz vjerovatno mentorstvo Dragana Bjelogrlića, čovjeka koji je s “Tomom” požnjeo blagajne kina brdovitog nam poluotoka, i pod producentskom palicom Ivana Kelave, čovjeka u čijim venama teku sve (ne)poznate trivije i svi stihovi Bregovićeve glazbene skupine. Ne ako, već kad se realizira, bit će to najuspješniji biopic s ovih prostora, film koji će srušiti sve rekorde gledanosti jer ga radi ekipa koja ne žica pažnju, nego je uzima silom. To je vizija koja ne poznaje granice, natopljena mirisom stadiona i balkanske melankolije s potpisom blockbuster redatelja! I u duhu prostora i vremena u kojem živimo, živopisna je i situacija u kojoj nam upravo taj blockbuster redatelj Igor, čija se kino publika broji preko milijuna, čovjek koji je vratio osmjehe na lica običnih ljudi, autor za čiji film su PR-ovci odradili školski primjer marketinga kulturnog proizvoda, da, taj veliki i megauspješni filmaš, živi u stanu bez grijanja i tople vode! Ako govorimo o kraljevima komedije, nitko, ali nitko nije ni blizu duhovit kao život!
Tvrdokorni optimizam
Tu negdje je i poanta cijelog ovog teksta. Prava pobjeda je u toj novoj generaciji “normalnih” klinaca iz običnih obitelji koji su uspjeli zadržati zrno ludosti u ovom izgubljenom svijetu. Tu je i Igor Bezinović, arhitekt nove energije koji u Rijeci ne snima samo dokumentarce, nego izmišlja čitave nove žanrove, u svom stilu i u svom ritmu, strpljivo i uporno. On nije gladan medijskih reflektora; on na festivalskim ophodnjama hvali mladost i secira probleme svijeta umjesto da hrani vlastiti ego. To je taj optimizam koji dolazi — ne onaj jeftini, stoput prožvakani holivudski, nego lokalni, tvrdokorni optimizam ljudi koji rade, snimaju i ne odustaju.
Kino je ponovno živo, a ovi ljudi drže ključeve kabine za projekciju. I to je, na kraju dana, jedino što je bitno.
Autor: Marko Mihalinec
Pod utjecajem kave, ironije i mitologije!
