Sve je počelo 8. srpnja 1989. u malenom čikaškom klubu “Dreamerz”, gdje je dvadesetogodišnji Kurt Cobain, uz zvuk gitarističke mikrofonije, kurtoazno najavio Nirvanu kao bend iz Seattlea. U publici je stajao Aadam Jacobs, glazbeni fanatik s kompaktnim Sonyjevim kasetofonom u džepu, nesvjestan da tog trenutka bilježi povijest – sirovu, vatrenu izvedbu benda dvije godine prije nego što će “Nevermind” zauvijek promijeniti definiciju rocka. Taj trenutak bio je tek jedan od preko 10.000 koncerata koje će Jacobs dokumentirati tijekom četiri desetljeća, pretvarajući se od anonimnog fana s ukradenim kasetofonom u čikašku kulturnu instituciju čija arhiva danas predstavlja neprocjenjivu riznicu za svakog zaljubljenika u indie, punk i alternativnu scenu od sredine osamdesetih do ranih dvijetisućitih.
Nirvana, live in “Dreamerz” 1989.
Danas, ova golema Aadam Jacobs kolekcija prolazi kroz proces digitalne renesanse zahvaljujući predanom timu volontera iz cijelog svijeta koji metodološki katalogiziraju, restauriraju i na Internet Archive postavljaju snimke izvođača poput R.E.M.-a, Pixiesa, Sonic Youtha ili Björk. Projekt je to koji graniči s arheologijom: Brian Emerick i njegov tim inženjera provode mjesece popravljajući stare kasetofone i DAT uređaje kako bi iz naizgled beznadno oštećenih traka izvukli nevjerojatnu audio-vjernost. Čak i uz tadašnju „jeftinu“ opremu, Jacobsova posvećenost i uho za live atmosferu rezultirali su snimkama koje su toliko autentične da ih čak i sami glazbenici – poput članova benda The Replacements – koriste kao službeni materijal za svoja arhivska izdanja.
Iako Jacobs sebe nikada nije smatrao arhivistom već običnim glazbenim fanom koji je jednostavno želio uhvatiti trenutak, njegov doprinos očuvanju glazbene kulture je monumentalni čin građanskog otpora zaboravu. Dok se pravni stručnjaci mogu prepirati oko nijansi autorskih prava, činjenica ostaje da su ove snimke, od ranih nastupa Boogie Down Productionsa do rijetkih koncerata Phisha, postale javno dobro dostupno svima. Iako je Jacobs zbog narušenog zdravlja odložio svoj kasetofon, njegova ostavština služi kao podsjetnik na vrijeme kada je glazba bila opipljiva, nepredvidljiva i zabilježena isključivo zahvaljujući čistoj, fanovskoj opsesiji jednog čovjeka.
