“Melancholia” pojam remekdjela

Na samom početku vidimo predivne umjetničke fotografije, sad neću opisivati što sve vidimo. Djelo za koje je zaslužan Manuel Alberto Claro koji radi magične pokrete kamerom i snima odlične kadrove koji su pravi melem za oči i ne može ih živ čovjek prestati gledati. On je majstor fotografija, a ona je, baš kao muzika, slikarstvo, film, umjetnost za sebe. Često puta se zna desiti da neki film bude lošiji samo zbog toga, tako da to smatram jako važnom stvari za potpuni uspjeh nekog djela. U ovom tekstu je pisana prva, jer sam osjetio neku potrebu da prvo pokušam napisati svoje oduševljene viđenom fotografijom. Jednostavno, maestralno kako dolikuje pravim majstorima.

Lars Von Trier je napisao i režirao ovaj film koji bi mogao ići u znanstvenu fantastiku, ali, puno je više od toga. Planet koji će udariti o Zemlju? Zvuči naivno obično američki? Ali, ako se ikad prije gledali Trierove filmove, onda znate da se radi o jednom od boljih Danskih redatelja koji nikad nije pomislio napraviti neki običan i normalan film, jer to nije za njega. Možda nije njegov najbolji film, ali, sasvim realan koji je bilo jako zanimljivo gledati, mada već znamo kraj. Postoji li život ne nekoj drugoj planeti osim ove? Ostaje pitanje na koje ovaj film ne daje odgovor, nego kako se gledatelj vodi logikom. Netko će reći da su se raspukli, a drugi će se voditi psihologijom da su tamo na nekom drugom planetu, i da postoji neki hepi ending filma. No, ajd da počnem otpočetka. Film se sastoji od dva poglavlja:

1.

Justine

U prvom vidimo Justine koja se udaje, a kasnije vidimo da s njom nije sve u redu. Saznajemo da je bolesna, i tu dobivamo kako je tema depresije odrađena u filmu, svi se nekako ponašaju jako čudno govoreći joj da se smije, ponaša normalno na svom vjenčanju i tako dalje.

2.

Claire

Drugi i završni dio u kojem Justine dolazi kod sestre živjeti. Događaj koji je neizbježan sve je bliže. Sudbina se već zna i nema bijega, nitko se neće spasiti, jer, nema superjunaka koji će doći i u zadnji tren spasiti svijet.

Film nam servira nešto što je potpuno neizbježno, i to radi jako nemilosrdno, no fali mu samo malo da bude odličan. Ne mogu objasniti što, ali, svakako je film koji ću opet poželjeti pogledati. Lars Von Trier je majstor u svom “ poslu” i pravi filmove kakvi njemu odgovaraju. Nebitno hoće li tko gledati ili neće.

A što sve možete čuti u filmu? E pa, to je tajna, ali je za uživanje.