“Lux Æterna” ljubavno pismo filmu

Gaspar Noé je majstor za art filmove, nekima su njegovi filmovi glupi, drugima vrhunski. Jedan od onih režisera čije filmove volite ili ne. Kad malo bolje razmislim, većina je takvih, rijetki su oni koji imaju jedan film koji je dobar, a sve druge koji su tako loši da se jedva mogu gledati. Kako god, voljeli ih ili ne, Gaspar ima definitivno upečatljive filmove koje je nemoguće zaboraviti šta god da se desi. Ovde je napisao jedan fin esej filmu na filmu, i time pokazao što je za njega film, prezentirao na divan način na koji nisam mogao ostati ravnodušan, a ubjeđen sam i mnogi drugi koji vole njegove filmove. Za mene je film jedna ogromna umjetnost koja se prije svega bazira na filozofiji režije, a onda sve ostalo, baš kao što sam pisao u recenziji za film koju sam naslovio “The Portuguese Nun” stvaranje filma na filmu” mada, svi mi to gledamo na neki malo drugačiji način, jer nismo isti i nikad nećemo biti. Jedino, što se vrlo lako može prepoznati jeste loša režija koju ne može opravdati ni dobar scenarij, ni dobri glumci niti išta. Lošu režiju dijelom može pokriti dobra montaža, kao što reče jedan čovjek, a vi koji poznajete film ćete pogoditi o kome se radi. Ovde ima Gaspar režiju dobru i zna jako dobro držati kadar na glumcima u svakom filmu, pa tako i u ovom koji ću sasvim sigurno opet pogledati preko nekoliko puta, i kojem je jedina mana što ne traje duže, a s druge strane mu je to prednost. Zna redatelj koji ga je napravio da se film ne produžuje uzalud ako se više nema što reći o toj temi, iako bi se o ovome moglo pričati u nedogled i uvijek bi se imalo što reći. Umjetnost, točnije film, je nepresušna tema. Svakog dana u svakom pogledu sve više poštujem dobru režiju, a Noe je netko tko radi upravo to.

Jérôme Pesnel je tu napravio nešto zašto mu posebno skidam kapu, jer, kao što ne čini lako napraviti ovaj film, a vjerujte da ni jednu umjetnost nije lako raditi i nije to površno kao što ljudi gledaju, nije ga bilo baš lako ni montirati. Ipak se radi o filmu koji se može vidjeti kao dokumentarni film o filmu, a takvi su nekako posebni. Svaka mu čast na profesionalno odrađenom poslu s kojim mogu biti zadovoljni i on i redatelj, pa čak i gledatelj iako će možda prosječan gledatelj zanemariti montažu, a i sam sam prije gledao na stvari kao što je montaža gledao površno, to mi je bilo nešto potpuno nevažno, sve dok nisam dublje počeo gledati na filmove kao cjelokupna umjetnička djela koja imaju dušu baš poput živih bića i imaju nam ponešto za reći o sebi, o nama, o prirodi, o drugim ljudima i o umjetnosti.

Benoît Debie je napravio baš ono što je redatelj tražio, savršena kamera, savršeni kadrovi i precizna fotografija. Dovoljno je reći da Gaspar Noe često radi s tim snimateljem, a to itekako pokazuje da je zadovoljan s njim, a i gledatelji su zadovoljni. Fenomenalna fotografija koja je oku baš ugodna i to je sve što ću tome reći, Imao bih još mnogo toga, ali, ostaviti ću za iduće filmove koje budem gledao.