Pi Patel nakon brodoloma u kojem je izgubio roditelje i brata, ostaje sam na čamcu za spašavanje s jednim tigrom. No, nije to još jedan film o pukom preživljavanju kakvih ima na milijarde, već nešto sasvim posebno i prepuno metafora i nije za svakog. Nije za svakog, ali, opet ga svi moraju pogledati bar jednom, ili, čak više puta. Da sad ne objašnjavam kako sam doživio koju scenu, jer, trajalo bi do jutra, a to mi stvarno nije u cilju. Itekako bih imao što reći, ali, ipak moram paziti da ne davim ljude, jer, Ang Lee nije bespotrebno razvlačio, a opet je rekao ono što je htio s ovim filmom nevjerovatnih emocija koji nam se obraća s ljubavlju. Danima nakon njega se osjećamo odlično, a pamtimo ga godinama nakon gledanja, jer nije tako jednostavan. Nisu ovde u pitanju nekakvi predugi kadrovi, ali, zato definitivno je u pitanju filozofija režije bez koje je film samo prazan prostor koji možda možemo gledati samo zbog priče. Ovo remekdjelo nam daje puno, a ne uzima nam ništa niti traži od nas išta, osim što nas okupira i krade našu pažnju, a to radi na nenametljiv način. Puštamo mu da nas nosi, i vjerujemo mu u potpunosti i predajemo mu se cijelim tijelom, a i dušom što za mene znači uspješan film. Nešto što će nas zamisliti, zadržati uz sebe i učiniti da ne gledamo na vrijeme dok traje, a ne pušta nas ni kad završi. Magija je sve u ovom filmu, s jako dobrom i dubokom porukom koju može prenijeti na ekran samo uspješan redatelj, a Ang Lee radi upravo to. Nije uzalud dobio Oscar za najboljeg redatelja čak dva puta “Life of Pi” i “ Brokeback Mountain” i razlogom iz srca mogu preporučiti oba. O “ Brokeback Mountain” ću nešto više napisati drugi put, ali, sad sam ga samo spomenuo da kažem kako to nisu filmovi koji će se svakom dopasti, ali, to ni ne traže. Ne prilagođavaju se da budu nešto što nisu, samo da privuku gledatelja, nego su svoji, a bitno je biti samo svoj.
Tim Squyres je ovde napravio vrhunski posao što se tiče montaže, nije lako to raditi na filmu u kojem neko nekome priča svoju priču. Često puta tako nešto zna biti dobro režirano, ali, da se ipak ne može gledati, jer, u dijelu montaže ispadne loše, a ponekad čak i pokvari cijeli film. Nije to baš jednostavan posao, i zato svim ljudima koji to rade skidam kapu! Ljudi su navikli kad nisu zadovoljni nekim filmom, samo kriviti scenarij, ili režiju. U velikoj većini slučajeva da, ali, nek se proba gledati isti film, s istim redateljem, ali, s drugom montažom, pa ćete vidjeti. Ima razlike, par puta sam se uvjerio u to, ali sad neću nabrajati primjere toga. Kao što redatelj duša filma, šef, filozof, tako je montažer srce filma bez kojeg duša funkcionira, ali, vrlo kratko vrijeme. Ako vidim da je u nekom filmu montaža dobra, normalno je da ću to naglasiti, ali, ne i u onom filmu u kojem je samo režija dobra, jer, nije mi prirodno da o filmovima pišem ružno ili da sam nemilosrdan prema njima iako sam probao par puta, ali nije uspjelo.
Suraj Sharma, Irrfan Khan i Gautam Belur glume glavnog lika u raznim fazama života, jer, ne može jedan čovjek odglumiti sve to. Svaki od njih je tu unio nešto svoje, nešto nevjerovatno, ali, svoj trojici je zajedničko što su odlični u toj ulozi. Svi su dali sve od sebe, super su odglumiti i svako od njih je odlično režiran. Ang Lee fenomenalno radi s glumcima i u svakom svom filmu izvuče iz njih maksimum toga što oni mogu, i u svakom su mu sve uloge, svi glumci, svaki detalj, više nego odlični, svi imaju ono što ja zovem pravom glumom koja nas odmah kupuje svojom lakoćom i jednostavnošću.
Mychael Danna je napravio muziku koja je tako ugodna za uvo, koja se može slušati izvan filma. Nadmašila je svoje potrebe, i nikad neće postati dosadna kao što neke znaju itekako postati dosadne i stare.
Claudio Miranda je napravio nešto što jako ugodno miluje oči i ne stvara nam pritisak koji ne možemo podnijeti. U rangu najvećih slikara u povijesti, koristeći kameru umjesto kista, on pravi čudesnu fotografiju koja nije prenaglašena niti se ističe, a ipak je nešto tako predivno što bi mnogi od nas voljeli gledati na svojim zidovima i ne bi nam nikad dosadilo.
Odabrao i napisao:
Luka Markota
Ja sam Luka Markota, rođen 1996. godine, živim u Imotskom gdje sam se vratio nakon pohađanja škole u Splitu. Volim filmove, knjige, videoigre i muziku. Pisac u nastajanju, autor zbirke poezije " Kao noć i dan", velika želja mi je da postanem režiser i filmski kritičar. Inače, nisam lud za romantičnim filmovima, ali, kao što vidite, film " Ghost" u kojem glume Patrick Swayze i Demi Moore baš volim.
