Dune: Part Two (2024)

DISCLAIMER – Ovo nije “hate” review, nego moj 100% subjektivni dojam filma koji ne dijele nužno članovi uredništva, a cilj ovog teksta nije da ikog odvrati od filma.

Dune 2 je novi film o kojem svi pričaju, film kojeg hvale i kritika i publika (navodno da film nije primio ovako dobre reakcije kao nešto “inovativno od prvih “Star Warsa”) i najvažnije film koji je zaradom već gotovo poduplao budget koji mu je odobren. No da li je dobar? Meni osobno ne, a evo i zašto.

Jedna kritičarka je nazvala Villeneuva “savršenim arhitektom” i to je otprilike točno. No to me podsjetilo i na jedan trenutak iz filma “Veliki” s Tomom Hanksom u gl.ulozi kada on kao klinac u tijelu odrasle osobe bude na sastanku korporacije igračaka i netko od direktora nudi kao prijedlog novu igračku “robota koji se transformira u zgradu”, na što će Hanks doskočiti “what’s so funny with the building, why not make him turn into a bug or something?” I s tom idejom je izdominirao na sastanku. Jer zbilja zgrade su dosadne, zašto bi se itko poželio igrati s robotom koji se može pretvoriti u zgradu? Ok. Ubio bi u igri skrivača, ali Optimusovi autoboti to rade puno duže i funkcionalnije. A sada mi pak također sjećanje doziva “Starship Trooperse” Paula Verhoevena, jer hej SF, satira i rat protiv? Kukaca!!!

Da se vratimo na Villeneuva, svaki njegov film je savršeno snimljen, kompozicija svakog kadra je promišljena u detalj, ali to je u neku ruku dio problema. Njegova režija je školska, a on ustvari nije niti dobar rutiner i dojma sam da mu svaki film više režira direktor fotografije negoli on sam. Nema suspensea, nema razigranosti s kamerom, nema raskadriranih akcijskih scena, ali opet glumci (ne i ti Javiere Bardemu koji si karikaturalan i “poor man’s Morpheus”) ugl.svi redom zbilja glume 100/h. No kako je riječ o filmu koji se naziva “SF spektaklom”, ja ne bi znao da on to je bez da mi se Hans Zimmerovom glazbom pokušava nametnuti da je. To me pak podsjeća na trenutak u kojem ja eto kuham ručak i odjednom čujem neku najepskiju glazbu ikad i potrčim do tv-a vidjeti što je, kad ono turska sapunica, neko dijete se izgubilo. Užas, oplakao sam od smijeha jer po glazbi koja je išla uz scenu u najmanju ruku sam očekivao trailer za nešto tipa “Armageddon”.

Režija, kao što sam već rekao, zlo i naopako. Ima par scena borbe koje su dobro koreografirane (Roger Yuan je veteran fight koreografije i tu je sve po špagi), ali također sva ta akcija i tučnjava je samo “tu”, samo su snimljene, nema dinamike ni režije, sve se samo odvije ispred kamere i idemo dalje. Ne postoji kut kamere koji bi imalo začinio scenu. Kompletan scenoslijed je takav i cijeli film je sastavljen od panoramskih i total kadrova (btw.što se dogodilo sa “zoom shotovima, Sam Raimi posjeduje patent na njih?) koji bez dijaloga ne bi pričali nikakvu priču što je ironično uzmemo li u obzir Dennisovu izjavu od neki dan da se filmovi ne pamte zbog dijaloga, and I Quote –

“Frankly, I hate dialogue, dialogue is for theatre and television. I don’t remember movies because of a good line, I remember movies because of a strong image. I’m not interested in dialogue at all. Pure image and sound, that is the power of cinema, but it is something not obvious when you watch movies today.”

Interesantno zar ne? Sjetite se samo:

– Frankly my dear, I dont give a damn!”

– Of all the gin joints in all the towns in all the world, she walks into mine.

-I’m too old for this shit.

– Goonies never say die.

– “Ezekiel 25:17. “The path of the righteous man is beset on all sides by the inequities of the selfish and the tyranny of evil men. Blessed is he who, in the name of charity and good will, shepherds the weak through the valley of the darkness. For he is truly his brother’s keeper and the finder of lost children. And I will strike down upon thee with great vengeance and furious anger those who attempt to poison and destroy my brothers. And you will know I am the Lord when I lay my vengeance upon you.” (Or whatever by Q. Tarantino)

– I’ll be back!

–Yippee–Ki–Yay, Motherf*cker!”

Inače, Steve McQueen je rekao, sve što ti treba za dobar film su tri dobre rečenice i pamtit će ga i prepričavati zauvijek.

No, ja bar ne pamtim nijedan kadar iz njegovog (Villeneuveog) filma koji mi je bio “moćan” kako on očito smatra da njegovi kadrovi jesu. Dapače, dosadni su, predvidljivi, bezbojni, pastelno – jednobojni, monokromatski… Nema tu eksplozije boja kakve su donosili velikani poput Jacka Cardiffa i Marija Bave, a da ne spominjem bogatstvo fotografije koje je John Seale snimio Georgeu Milleru u njegovom povratničkom remek-djelu “Mad Max: Fury Road”.

Mislili ste da sam gotov? Nope. Kostimografija? Ozbiljno? Jedva razaznaješ tko su dobri, tko su zli.. Bar to ne bi smio biti problem danas. Kad je Walter Hill snimio “Warriorse” sa ne znam kolikim bandama, koliko god ih je bilo si točno znao koji su, kako se zovu, level opasnosti koju predstavljaju.. Razlika ne samo kostima najpoznatijih stanovnika dine, Fremena i Harkonnena nego i staleža, recimo Atreidesovih i vjerskih skupina poput reda “Bene Gesserit” nosi isključivo pustinjsko pješčanu boju odjeće ili oklopnu crnu. Usporedite to s world buildingom i prikazom različitih izvanzemaljskih vrsta bilo koje jače space-opere, pa, ne mogu vjerovati da ću ovo napisati, ali i MCU franšize, razlika je nebo i zemlja.

I pitate se, što onda valja u filmu?

Timothee Chalamet je zbilja odličan u gl.ulozi, a Rebecca Ferguson briljira u ulozi njegove majke, Lady Jessice, no kao što sam već napisao glumci, tj.casting je izvrstan. Nekolicina dramskih, da ne kažem “političkih” trenutaka je relativno zanimljivo prikazano i to Vam je manje – više to, a ono o čemu ću razmišljati da se mučim je kako bi film ispao da ga je režirao netko tko zbilja zna režirati i netko tko bi taj svijet dine učinio prelijepim na sve načine na koje Dennisu to nije pošlo za rukom? Ovako prvi tko mi pada na pamet je recimo Tarsem Singh. One can dream…