Kad krene špica, puni ste strahopoštovanja: Režija: Orson Welles. Uloge: John Huston, Peter Bogdanovich, Oja Kodar. I Susan Strasberg, žena koja je gradila karijeru kao nova Audrey Hepburn i tijekom šezdesetih se družila s Marilyn Monroe i Richardom Burtonom, a onda se 1980-ih hranila ulogama u hororima i “The Delta Force”.
Nego, čekaj malo, kakav je to Wellesov film iz 2018., kad je čovjek umro 1985.?
Welles je iza sebe, između ostalog, ostavio i 100 sati nedovršenog filmskog materijala, koji je tijekom života čak desetljeće i pol pokušavao pretvoriti u jednu dugometražnu cjelinu. Sa snimanjem je krenuo 1970. Do 1976. je nekako uspio snimiti što je htio i mogao, a onda je nastavio s montažom sve do smrti. I nikada ga nije završio. Sve dok 2014. nije krenuo pokušaj slaganja slagalice po obrisima i idejama koje je za života postavio Welles, s Bogdanovichem koji nadzire proces i Netflixom kao distributerom.
I gledajući sve to, nismo još stigli ni do pete minute filma, a već nam se u kadar guraju sise razigranih lezbijki u sauni, snimljene i prezentirane onako kako to samo sedamdesete znaju pa se čovjek krene pitati je li strahopoštovanje s početka bilo opravdano? Kakav je to luđački film Orsona Wellesa koji je čovjek pokušavao izgraditi tijekom čitavih sedamdesetih? Pa upravo takav kakve i sedamdesete – divlji, bahati, “seksualno oslobođeni” i još usto neurotični cinema verite spoof.
“The Other Side of the Wind” je u isto vrijeme vremeplov i satirični meta film ispred svog vremena, porukama i koncepcijski. Huston glumi ostarjelu holivudsku redateljsku ikonu koja organizira party-projekciju svog nezavršenog zadnjeg projekta, a Welles se pri tome savršeno zabavlja sprdajući se s obje strane barikade: “The Other Side of the Wind” je, naime, snimljen kao TikTok feed, s brojnim kamerama od 8 i 16 mm, koje se izmjenjuju u blitzkriegu montaže, sve divlje, polu-amaterski i iz ruke, kao satira smrti klasičnog Hollywooda i buđenja neke nove filmske avangarde 1970-ih. Huston je simbol starog poretka. Bogdanovich je tu da ga ruši. S druge strane, tu je film-u-filmu, Wellesova vizualno impresivna parodija uzvišenog europskog arthousea, Antonionija i njemu sličnih, hrpetina predivnih kadrova bez naracije, dijaloga i pretjerane logike.
Funkcionira li ovo ismijavanje svih zaraćenih strana kao film ili samo kao vic?
“The Other Side of the Wind” testira vaš centar za ravnotežu epileptičnom kamerom i brojem rezova po minuti, nasmijava podbadanjima cijelog sustava koja jednako bole i danas, jer se sustav zapravo nikada ne mijenja, a putem ima štošta za reći o svima: studijima, alternativi, medijima, kritici, publici, autorskom egu… Funkcionira, da, ali nakon čak skoro pola stoljeća čekanja “Svetog grala kinematografije” dobili smo – pa, ne baš sveti gral, koliko veselu oktoberfestovsku kriglu.
