Rijetko na Fanomaniji pišemo o glazbi, ali kad već nitko od relevantnih glazbenih magazina ni da zucne o ovoj kolaboraciji, uzet ću si malo vremena pa sročiti kakav konkretniji tekst. Postoje artefakti pop-kulture koji ne stare – oni samo mijenjaju frekvenciju. Za početak, vratimo se u rane devedesete godine prošlog stoljeća. Neke od prvih slika/sjećanja koje se ukazuju su prostori zamagljeni dimom cigareta, fotokopirka koja pljuje tisuće stranica raznoraznih fanzina, ogrebotine koje dodatno krase plastične omote kazeta i CD-ova, a distorzija krčka s četverokanalnih mikseta u prostorima za glazbene probe. Interneta nema, a jedini prozor u svijet (glazbe) su satelitske antene i probrani programi posvećeni glazbi – kod mene su to bili Viva Zwei i MTV. Na jednoj strani oceana, mršavi tip s gitarom, ciničnim smiješkom i nadimkom Beck izbacuje “Loser”, himnu generacije preopterećene vlastitim bespućem. Čovjek je lo-fi estetiku i simpatičnu nabrajalicu nihilizma pretvorio u carstvo slobode. Dugo mi je trebalo da naučim da na refrenu pjeva Soy un perdedor, ali kao da je to bilo bitno! Istovremeno na drugoj strani velike bare, u sjenovitim, sirovim ulicama naprednog i neonom osvjetljenog Tokija, rađa se lice nove azijske alternativne kinematografije; Tadanobu Asano, ikona koja će svojim prisustvom redefinirati što znači biti cool u filmovima cijelog niza autoriteta svjetskog art-filma.
Bili su poster-lica drugačije slobodnije kreativne scene. Glasnici vremena u kojem je autentičnost bila jedina valuta, a DIY etos zakon opstanka. I onda, tri desetljeća kasnije, linearno vrijeme se raspada, a ravna linija postaje kružnica. Izlazak Beckovog albuma “Ride Lonesome” donosi nostalgične titraje svakome tko pamti korijene te estetike, a vizualni iskorak za hipnotičku traku “Run Away” (u režiji Mikaija Karla) funkcionira kao sveti gral za svakog pravog filmofila. Jer tko šeće pustim, zloslutnim, neonskim arterijama Tokija u ovom spotu? Tko, s težinom proživljenih desetljeća na licu, vozi kroz grad s ugašenim svjetlima dok svira taj melankolični, filmski blues o kraju svijeta? Tadanobu Asano! Čovjek čije je lice ispisano poviješću brutalnog i predivnog azijskog nezavisnog filma, sada stoji kao savršeni vizualni kontrapunkt Beckovom zvuku koji asocira/evocira početke, ali s ožiljcima moderne samoće.
Dok Beck pjeva:
Gonna drive through the city
With the headlights off
Gonna run til I’m empty
To the rubicon…
Asano u kadru samo mora stajati jer on je ikona devedesetih koja je preživjela milenijske mijene, preselila se iz krvavih kultnih trilera poput “Ichi the Killer” do hollywoodskih i globalnih spektakla (“Shōgun“), da bi se sada sve zajedno vratilo na početak: u sjenu, u autorski, beskompromisni i vizualni trenutak.
Ovo napokon nije nostalgična žalopojka za starce koji nikako da prežale prošlost. Ovo je sudar dvije titanske energije s različitih krajeva oceana koje su devedesetih gradile temelje alternative, a danas, u eri hiper-pročišćene digitalne sterilnosti, zvuče i izgledaju opasnije, ljuće i emotivnije nego ikad prije. I možda baš zato kad Asano pogleda u kameru, ne gleda vas lik iz spota – gleda vas duh jedne epohe koja je odbila umrijeti. Još smo tu. Još uvijek se vozimo bez svjetala prema Rubikonu.
