Jedna od najpoznatijih pravnih pogreški u industriji zabave veže se uz film “Noć živih mrtvaca” (1968.), a proizašla je iz strogih formalnosti američkog Zakona o autorskim pravima iz 1909. godine, koji je propisivao da svako objavljeno djelo mora na sebi imati vidljivo istaknutu oznaku autorskog prava (poput simbola ©, godine i imena vlasnika) kako bi uopće uživalo pravnu zaštitu. Film se u fazi produkcije i prvih kopija zvao “Noć žderača mesa” (Night of the Flesh Eaters) i te su verzije sadržavale ispravno navedenu zaštitu. Međutim, neposredno prije same distribucije, distributer je odlučio promijeniti naslov u “Noć živih mrtvaca” (Night of the Living Dead). Prilikom izrade nove uvodne špice i zamjene naslovne kartice na master kopiji filma, distributer je slučajno izbrisao i propustio ponovno unijeti oznaku autorskog prava. Budući da su filmske role poslane u kina bez tog zakonski obveznog natpisa, djelo je prema tadašnjim propisima u trenutku objave automatski i nepovratno prešlo u javnu domenu.
Procjena financijskog gubitka koji su George Romero i njegovi suradnici pretrpjeli zbog ove pogreške kreće se u desecima milijuna dolara. Sam film je na kinoblagajnama u to vrijeme zaradio oko 30 milijuna dolara, što bi u današnjoj vrijednosti, prilagođeno inflaciji, iznosilo stotine milijuna dolara, no autori su od tog početnog uspjeha vidjeli tek neznatan dio. Kada se tom iznosu pribroje desetljeća propuštenih tantijema od televizijskih prikazivanja, prodaje kućnih videa, licenciranja i prava na prerade, ukupna izgubljena dobit za autore doseže goleme razmjere. Iz perspektive raspodjele resursa i blagostanja, ovaj iznimno visoki financijski gubitak za nekolicinu pojedinaca pretvorio se u golem višak vrijednosti za društvo; stotine milijuna dolara koje bi inače završile kod malog broja nositelja prava umjesto toga su ostale u optjecaju unutar šire kulturne i ekonomske zajednice, donoseći besplatan i pristupačan sadržaj milijunima gledatelja te potičući rad brojnih neovisnih distributera i kina.
Pitanje autorskih prava nad filmom “Noć živih mrtvaca” Georgea Romera predstavlja klasičan sukob između prava pojedinca na pravednu financijsku naknadu i kolektivne dobrobiti koju društvo ostvaruje slobodnim pristupom umjetnosti. Kada bismo imali priliku vratiti se u prošlost i ispraviti tu distributersku pogrešku, morali bismo odvagnuti osobni gubitak jednog autora naspram neizmjernog kulturnog i kreativnog bogatstva koje je dobilo čitavo čovječanstvo. Iz perspektive maksimiziranja ukupne koristi i zadovoljstva u društvu, odluka o ostavljanju povijesti onakvom kakva jest nameće se kao rješenje koje donosi najveće dobro za najveći broj ljudi.
Da je autorsko pravo ostalo zaštićeno, Romero i njegovi suradnici osigurali bi golemo bogatstvo i zasluženo financijsko priznanje za svoj pionirski rad. Međutim, takav bi scenarij neizbježno ograničio distribuciju filma kroz skupe ugovore, autorska prava i restriktivne zakone o prikazivanju. “Noć živih mrtvaca” bio bi dostupan prvenstveno onima koji su je mogli platiti, čime bi se stvorila prepreka u pristupu umjetničkom djelu koje je redefiniralo žanr horora, a samim time bi se uskratila zabava i inspiracija milijunima gledatelja koji inače ne bi imali priliku doživjeti to djelo.
Nasuprot tome, slučajan ulazak filma u javnu domenu omogućio je njegovo slobodno i neograničeno prikazivanje na televizijskim postajama, u kinima i kasnije na internetu, čineći ga jednim od najgledanijih i najutjecajnijih filmova svih vremena. Ova neviđena pristupačnost pokrenula je golemu kulturnu lavinu; inspirirala je cijele generacije filmaša, pisaca i dizajnera videoigara te praktički stvorila moderni zombi-žanr. Milijuni ljudi diljem svijeta danas uživaju u djelima koja su izravno ili neizravno proizašla iz Romerove nezaštićene vizije, što je stvorilo neprocjenjivu količinu zabave, zaposlenja u kreativnim industrijama i općeg društvenog nadahnuća.
Casting Duanea Jonesa za ulogu Bena unio je snažan i dubok rasni podtekst koji je drastično povećao društvenu i kulturnu važnost filma, posebice u napetom kontekstu američkog Pokreta za građanska prava potkraj 1960-ih. Iako je Romero isticao da je uloga dodijeljena isključivo na temelju glumačkih sposobnosti, bez obzira na boju kože, Benov lik kao inteligentnog, pribranog i autoritativnog vođe koji preuzima kontrolu i pokušava spasiti bjeloputu skupinu srušio je dotadašnje pasivne i stereotipne holivudske prikaze afroameričkih likova. Njegova tragična pogibija od strane bijele policijske i civilne potjere na samom kraju filma, koja ga bez razmišljanja eliminira kao da je jedan od zaraženih, snažno je i potresno odjeknula u javnosti, posebice jer je film izašao iste godine kada je ubijen Martin Luther King. Iz perspektive društvenog utjecaja i koristi, ovaj je izbor stvorio golemu vrijednost za vidljivost i ravnopravnost u kinematografiji te potaknuo važne rasprave o sistemskom rasizmu. Kada je riječ o povijesnim prvijencima, “Noć živih mrtvaca” nije općenito prvi film s afroameričkim protagonistom, jer su glumci poput Sidneyja Poitiera već ranije ostvarili zapažene glavne uloge u mainstream kinematografiji, niti je tehnički prvi horor film s crnačkom glumačkom postavom, s obzirom na to da je taj naslov pripao filmu “Son of Ingagi” iz 1940. godine. Ipak, ovo djelo ostaje trajno zabilježeno kao prvi veliki, utjecajni američki horor u kojem je afroamerički glumac tumačio glavnu herojsku ulogu uz dominantno bijelu glumačku postavu, u ulozi koja izvorno uopće nije bila napisana s naglaskom na rasnu pripadnost.
Iako je pretrpio golem neposredan financijski gubitak, George Romero je dugoročno ostvario znatnu korist u smislu statusa i alternativnih prihoda koji su izravno proizašli iz sveprisutnosti njegova prvijenca. Izuzetna popularnost filma, potaknuta upravo njegovom besplatnom dostupnošću, pretvorila je Romera u kultnu figuru i neospornog utemeljitelja modernog zombi-žanra, što mu je osiguralo ugled koji se nije mogao kupiti uobičajenim marketinškim proračunima. Taj kulturni kapital otvorio mu je vrata za osiguravanje financiranja kasnijih projekata, uključujući komercijalno uspješne i potpuno zaštićene nastavke poput “Zore živih mrtvaca” (Dawn of the Dead), te mu omogućio dugovječnu karijeru u filmskoj industriji. Iako nije izravno profitirao od prvog filma, njegovo je ime postalo globalno prepoznatljiv brend, što mu je donijelo stabilne prihode kroz autorske honorare za kasnija djela, režijske angažmane, javne nastupe i gostovanja na konvencijama. Na taj se način početni gubitak u konačnici pretvorio u pokretač dugoročne profesionalne i osobne vrijednosti koja mu je osigurala stabilan društveni i materijalni položaj.
