Po čemu će se pamtiti ovaj Cannes? Po tome što ga se neće pamtiti po Hollywoodu.
Cannes se posljednjih 15 godina potpuno oslanjao na to da, nakon što većinu minutaže posveti Europi i Aziji, zakuca s nekim holivudskim blockbusterom koji će stvoriti buzz – sjećam se kako sam ovdje, zbog “Indiane Jonesa”, upecao Spielbergov autogram i gledao presice Georgea Lucasa i Harrisona Forda… Lani smo mahali Tomu Cruiseu zbog “Nemoguće misije”.
A sad?
Ove godine, Cannes je pozvao Spielberga (“Disclosure Day”) i Nolana (“Odiseja”), ali kako je do premijere njihovih filmova ostalo dva mjeseca, oni su ipak odlučili preskočiti Cannes, jer tzv. “kanski poguranac” nije moguć zbog takve razlike u mjesecima između “poguranca” i “premijere”.
Osim toga, kako čujem iz prve ruke, svaki dolazak američkog filma u Cannes dodatni je milijunski trošak za producente tih američkih filmova (privatni letovi, najskuplji smještaj, stilisti, šminkeri, frizeri…), što si u doba krize i nikad gore prodaje Hollywood ne može i ne želi priuštiti. Isplativost tog mega-preseravanja na crvenom tepihu sve je manja.
Tako da smo ostali bez Amera, koji su, čast izuzecima, u najvećem broju ove godine Cannes preskočili. Zato je Japan postao zemlja koja dominira. Zato svi više govore o francuskim filmovima, a Quentin Dupieux ima čak dva nova filma u programu (“Full Phil” i “Le Vertige”)!
Ipak, jedan je američki talent obilježio Cannes – Jordan Firstman prikazao je “Club Kid”, dramu koja je dobila velike ovacije i koja je izazvala pravi rat za distribuciju, u kojem je pobijedio A24, kupivši prava za čak 17 milijuna dolara!
