Dok globalna filmofilska zajednica s gotovo religioznim žarom iščekuje deseti, a po svemu sudeći i posljednji redateljski uradak Quentina Tarantina, ovaj samoproglašeni penzioner u nastajanju vješto manipulira vlastitom autorskom ostavštinom, pronalazeći kreativne pukotine kroz koje lukrativizira svoje najekscentričnije vizije. Najnoviji u nizu takvih projekata je Sonyjeva produkcija filma “Django/Zorro”, koja nastaje iz komandnog modula oskarovca Briana Helgelanda, a temelji se na kultnom stripovskom predlošku iz 2014. godine kojeg su supotpisali Tarantino i Matt Wagner. Riječ je o fascinantnoj žanrovskoj kontaminaciji koja nastavlja odiseju Djanga – onog istog neukrotivog lovca na glave kojeg je Jamie Foxx ovjekovječio na velikom platnu – uvodeći ga u neočekivano savezništvo s legendarnim maskiranim osvetnikom Zorroom. Ova narativna ekspanzija ne samo da crpi snagu iz naslijeđa filma “Zorro: Maskirani osvetnik” (1998.), prizivajući duhove Anthonyja Hopkinsa i Antonija Banderasa, već obećava rafinirani spoj sirovog vesterna i elegantne mačevalačke avanture, tvoreći hibrid kakav samo Tarantinov postomodernistički um može blagosloviti.
Povijest ovog projekta, međutim, protkana je onim specifičnim holivudskim “što bi bilo kad bi bilo” patosom, podsjećajući nas na brojne nerealizirane snove poput filma o braći Vega ili zloglasno nasilnog “Star Treka” s oznakom R. Još prije nekoliko godina, “Django/Zorro” je bio u rukama komičara Jerroda Carmichaela, koji je ambiciozno zacrtao spektakl vrijedan pola milijarde dolara, da bi ga Sonyjeva birokracija privremeno odložila u arhivu zbog njegove “nemoguće” financijske magnitude. Sam Antonio Banderas potvrdio je svojevremeno da mu je Tarantino pristupio s vizijom koja je istovremeno bila “suluda i duhovita”, nagovještavajući film koji prkosi konvencijama blockbustera. Iako se Tarantino ovaj put povlači s redateljskog stolca, prepuštajući kormilo Helgelandu, projekt nosi njegov neizbrisiv autorski pečat i odobrenje, dok on sam ostaje u sedmogodišnjoj redateljskoj hibernaciji još od trijumfa filma “Once Upon a Time in Hollywood”. U svijetu gdje David Fincher ostaje vezan lancima Netflixove ekskluzivnosti, “Django/Zorro” se ukazuje kao rijetka prilika za oživljavanje duha klasične kinematografije kroz prizmu suvremenog mita.
