U sumrak 1992. godine, vođena nezasitnim komercijalnim zanosom i željom za transmedijskom ekspanzijom, produkcijska kuća 20th Century Fox upustila se u nadrealni pothvat pretvaranja klaustrofobičnog hit-filma Jamesa Camerona u subotnju animiranu razonodu za najmlađe. Projekt pod nazivom “Operation: Aliens” trebao je poslužiti kao marketinški katalizator za nadolazeći “Alien 3” Davida Finchera, nastojeći ublažiti stravu i užas franšize i prilagoditi ga estetici jutarnje televizijske vikend zabave uz kukuruzne pahuljice za najmlađe. Dok je nepoznati južnokorejski animacijski studio u tišini proizvodio “Alien crtić” o kojem danas svjedoče tek rijetki, zrnati kadrovi na opskurnim internetskim stranicama, holivudska mašinerija suočila se s nepremostivim jazom: hladnim kritičarskim i komercijalnim prijemom studijski izmasakriranog trećeg filmskog nastavka te zakašnjelom spoznajom da su ksenomorfi, sa svojom inherentnom simbolikom parazitske penetracije i biomehaničkog užasa, apsolutno nekompatibilni s nevinošću dječjeg uzrasta. Fox je konačno priznao kapitulaciju, ostavljajući crtić u limbu “izgubljenih medija”, s nekolicinom screenshotova i bez ijedne sekunde gotovog materijala kojom bi potvrdili njezino postojanje.
Ipak, iako je serija ostala zarobljena u sferi spekulativne povijesti, njezina materijalna sjena preživjela je kroz bizarnu i danas kultnu liniju Kennerovih akcijskih figura koja je, paradoksalno, redefinirala mitologiju serijala izvan okvira filmskog kanona. Prije nego što je projekt službeno otkazan, police trgovina već su preplavili ksenomorfni hibridi – nadrealne mutacije nastale križanjem s DNK kodom gorila, bogomoljki i škorpiona – dok su promotivni plakati i društvene igre s logotipom “Operation: Aliens” ostali nijemi svjedoci jedne preuranjene marketinške ofenzive. Prema fragmentima narativa sačuvanim u minijaturnim stripovima, prva epizoda serije trebala je okupiti poznate protagoniste poput Ripley, Bishopa i Hicksa u intergalaktičkom ratu protiv vanzemaljskih parazita, istražujući koncept biološke adaptacije ksenomorfa na različite domaćine. Danas ovaj projekt stoji kao fascinantan spomenik jednoj eri kinematografske drskosti, podsjetnik na vrijeme kada je granica između beskompromisnog horora i pop-kulturne robe široke potrošnje bila neobično tanka, ostavljajući entuzijastima samo čežnju za onim što je moglo postati najčudnije poglavlje u povijesti znanstvene fantastike.
