Povratak majstora osvete i redefiniranje američkog mita
Park Chan-wook, južnokorejski demiurg koji je svojom “trilogijom osvete” nepovratno promijenio tkivo suvremene kinematografije, proživljava trenutke apsolutne kreativne renesanse. Dok još uvijek probavljamo kompleksne slojeve njegove serije “The Sympathizer”, dočekala nas je vijest s canneskog placa: Park preuzima kormilo nad projektom “The Brigands of Rattlecreek”, scenarijem koji je cijelo desetljeće čamio u limbu produkcijskog pakla. S budžetom od 60 milijuna dolara i pod okriljem estetskog radikalizma, ovaj film bi u njegovim rukama trebao postati dekonstrukcija westerna, ali i ontološka studija nasilja u srcu divljeg zapada.
Oluja, krv i moralni bezdan uz ljepljive glavne njuške
Film je smješten u eru divljeg zapada i u klaustrofobični, a opet beskrajni prostor surovog američkog pograničja gdje pravila društva gube bitku s prirodom. Pratimo šerifa i liječnika koji ujedinjuju snage protiv bande sklone meteorologiji, tj. krvoločni kriminalci koriste prirodne nepogode kao paravan za svoje atavističke pohode. U ulogama koje već sada mirišu na kultni status pojavljuju se Matthew McConaughey, Pedro Pascal i Austin Butler – tri generacije karizme koje će pod Parkovom palicom istraživati mračne kutke ljudske psihe. Na prvu zvuči kao nasilni western o zakonu i bezakonju; u podkontekstu vjerovatno filozofski traktat o traumi i moralnom kolapsu, a olujne grmljavine postaju zvučna kulisa za unutarnje lomove protagonista, a paket je kao stvoren za demonstraciju Chan-wookovog filmskog fetiša – tvrde mješavine teške prošlosti i osvete.
Sinergija brutalnosti
“The Brigands of Rattlecreek” bi trebao postati istinski filmofilski san, upravo zbog kolizije dvaju svjetova: barokne vizualnosti Park Chan-wooka i sirovog, šundovskog nihilizma S. Craiga Zahlera. Zahler, autor čiji scenariji (“Bone Tomahawk”, “Dva lica zakona”) vrve oporim dijalozima i šokantnim proplamsajima nasilja, pruža Parku materijal koji zahtijeva više od puke režije – zahtijeva autorsku viziju i oštri kirurški skalpel. Nakon filma “Stoker”, ovo je tek drugi Parkov izlet na englesko govorno područje, ali s daleko većim ulozima i autorskom slobodom. Cijeli ovaj projekt jako miriše na Tarantina, točnije onog što bi Tarantino bio bez copy/paste referenci – ispolirani, autorski film u kombinaciji s velikim količinama sirovog nasilja. Čekamo i nadamo se da će ovaj naslov dosegnuti seizmički utjecaj “Oldboya”, dvije dekade kasnije.
